Chloe’s Blog

Ne znam više šta. Spustila sam pogled i pogledala u tastaturu. Nisam dugo. Slova. Spejs. Tačke. To je sve.

Danas sam bila ona cura što je dobila 9 iz morfosintakse. Neki su htjeli da priđu i pitaju me šta sam učila i koliko… Lijeni baljezgaroši. Boli me briga što sam okrutna. Evo ga ponovo - lijeni baljezgaroši.

Nakon toga sam bila anđeo. Tako me zove čika Slavko koji prodaje knjige ispred faksa i govori studentima da su lijeni baljezgaroši. Fino. I da možemo pasti samo niz stepenice jer kriterijumi više ne postoje u obrazovnim ustanovama.

Nakon toga sam bila ova naša luda Lana jer sam zadužila mamu da nabavi Tessu u biblioteci u kojoj, pazi sad, imaju samo jedan primjerak koji ne smije da se iznosi, ali zbog mene će napraviti izuzetak.

Onda sam bila o, dušice romantična jer sam rekla Vladi da mi bukira sobu sa balkonom u centru Cresa.

Potom ne baš najbolja s glavom kada sam objelodanila da idem sama na more, a odbranila se odgovorom da ne idem sama, nego sa Emili, Tomasom, Oskarom, Wilom, Alfredom i Semjuelom.

Onda sam bila pukla malo, a?

To sam bila danas. Nije loše za utorak.

Skoro 3 milijarde ljudi na svijetu živi sa manje od dva dolara na dan.

Između 27 - 30.000 djece umre svakog dana zbog siromaštva.

Skoro milijarda ljudi ušla je u 21. vijek bez da zna čitati i pisati.

400 miliona djece nema pristup vodi ispravnoj za piće.

270 miliona djece nema pristup zdravstvenoj njezi.

2.2 miliona djece umre svake godine jer nisu primila vakcinu.

A Evropa ganja loptu po terenu. U ovom trenutku.

…i onda pomisliš da si samo nesposobna. Jer sve radiš i radiš previše toga “sve”. I kao da želiš da kažeš svijetu “hej, hej, heeeej… čekaj malo, ne toliko… zabrojao si se”. Kao da uhvatiš svijet za rame i kažeš mu to. Ili ga samo zaustaviš. Ne znam.

Danas sam ušla na fakultet. Pogledala oko sebe sve te ljude bez glava kako lete okolo, uz stepenice, iskrivljene su i može lako da se ugane noga i rekla sam im to, ali ne slušaju. “Idiot, slow down”. I onda sam samo izašla. Ne znam da li je obrazovanje za mene. Zvanično obrazovanje, mislim. Čemu? Ima ta prodavnica preko puta faksa i ništa nije poslagano… Ali baš ništa. Nekako je sve bez reda i napretka. Ne znam.

Ponekad mislim da se samo preseravam. Sve vrijeme. Šta pričam ja? Hoću krucijalne stvari. Najveće, debele klišee. Šta lupam ja? Hoću priču. Ganjam sopstveni rep. A homo sapiens nema rep. Bar ne dovoljno razvijen da ga uhvati ustima.

Idem da spavam.

Dođoh ovdje i vidjeh Ljude. Ne spoznadoh njihovu bit kroz ono što jesu. Suviše bi teško bilo odrediti šta to oni jesu. Učini mi se da ni oni sami to ne mogu znati. Krenuh da ih pitam šta ste vi, ali prođoše pored mene kao da sam neka nevidljiva tvar, neka razuđena masa čestica u vazduhu. Shvatih tada: ljudi se ne gledaju. Onda, kada bi me neko od njih i pogledao, što ne bijaše često, shvatih i ovo: ljudi ne vide.

Onda uzeh da budem materijalna poput njih. Sklopih se u skup kostiju, mišića, nerava, krvnih sudova i ostalih tkiva. Progledah kroz zamućene proreze na novom mi licu. Ugledah svoje ljudske ruke po prvi put. Osjetih dodir, toliko osakaćen i neprimijetan, ljudski dodir. Upoznah i ostala ljudska čula, uvidjeh koliko su se do sada ugasila. I nastavljaju da se gase, sa svakim novim stoljećem.

Stoga, ne spoznadoh ova bića kroz ono što jesu. To mi je bilo nedostupno jer niko od njih ne pokaza ono što je jeste, ono što zaista jeste. Spoznadoh ih kroz njihove emocije, talase koje su me udarali poput mora na Antarktiku. Spoznadoh ih kroz materiju nabijenih impulsa koje su odašiljali kad god bi dovoljno jako osjećali. Spoznadoh ljude kroz njihovu bol, njihovu tugu, njihovu sjetu i depresiju. Spoznadoh zlo kroz zavist, mržnju, sreću u tuđoj nesreći i zlu kob. Spoznadoh radosne i ispunjene. Spoznadoh zaljubljene i povrijeđene. Spoznadoh prazne i oni me najviše iznenadiše svojim intenzitetom. Spoznadoh ljudsko biće kroz medij koji oni sami ignorišu među sobom – emociju.

Ljudi su bili poput djece koja uče da hodaju. Tako su oni osjećali. Mogli su da prolaze jedno pored drugog i ne uviđaju neprikosnovenu emociju koja je prštala u svojoj nabujalosti. Ne vidješe jedan drugoga. I, na taj način, osudiše sebe da pate u samoći. Mogli su da iskažu svoju emociju verbalno ili neverbalno, ali nisu imali načina da je pokažu tako da i druga osoba osjeti. Zbog toga, ljudi ostadoše osuđeni na samoću u osjećanjima. Potpunu i ničim zamjenjivu samoću. Prolaziše jedan pored drugog slijepi i gluvi. I tada shvatih koliko su bespomoćni. Priđoh im i ukradoh dijelić svake od frekvencija. Nekima su bile izrazito niske, dok su, mada kod rijetkih, dostizale nesagledive visine. Svako od njih osjećao je na svoj, jedinstven način, bez obzira na istu neurološku aktivnost nihovih mozgova. Svi su bili različiti. Svi su osjećali drukčije. I tu shvatih posebnost ovih naizgled istovjetnih bića – njihov nevjerovatan spektar osjećanja, bogat u svojoj raznolikosti, a božanstven u međuljudskoj jednakosti.

Bože, u kakvom mi svijetu živimo